Treba li kršćanin biti gnjevan?

Poziv da vladamo sobom odnosi se na cijelu lepezu osjećaja, uključujući i gnjev. Vođa rijetko kada gubi sabranost. Ostaje spokojan i u najtežim okolnostima i ne skanjuje se pokazati poštovanje, čak i blagost prema onima kojima je okružen.

“U grozničavu ozračju parlamentarnih rasprava”, piše francuski socijalistički zastupnik André Philip, “bilo je istinsko osvježenje vidjeti čovjeka kao što je Schuman, uvijek spremna za dijalog, promatrati ga kako se trudi uvjeriti druge i ozbiljno uzima u obzir njihove prigovore, uvijek s istom spokojnošću i uljudnošću. Nikada se nije koristio prostačkim sredstvima, nikada nije davao preveliku težinu svojim argumentima, nikada nije podizao glas.”1

Prakticirate li krotkost, počet će vas slušati i vaši najljući protivnici, pa bilo to i protiv volje. A kada na tuđe nedostatke ne reagirate srdžbom i ukorima, već nepristranim savjetom, dajući ga u duhu blagosti i obzirnosti, ljudi će prema vama osjećati privrženost.

Iako “gnjev” obično ukazuje na osvetljivu srdžbu, zbog čega ga nesumnjivo treba izbjegavati, postoji i pravednički gnjev, primjerice kada vidimo neku nepravdu. Isus Krist je očitovao pravednički gnjev kada je bičem istjerao trgovce iz hrama.

Robert Schuman, koji je po temperamentu bio miran i tih čovjek, izvukao je pandže kada se suprotstavio pokušaju Francuske Republike da ukine vjeronauk u pokrajinama Alsace i Lorraine koje su nakon Prvoga svjetskog rata pripale Njemačkoj, a sada su bile ponovno vraćene pod francusku jurisdikciju. Premda je u to vrijeme bio vrlo mlad zastupnik u francuskoj Nacionalnoj skupštini, Schuman je ustao i zagrmio: “Sekularizirane su škole plan kojim se želi dekristijanizirati Francusku. Ne prihvaćamo takve škole.” Vlada je povukla svoj prijedlog.

Pravednički je gnjev tijesno povezan s hrabrošću dok “samokontrola” pred licem nepravde često prikriva kukavičluk. Želja za mirom u naše vrijeme nije loša stvar, ali ako ona prikriva kukavičluk pred licem nepravde, iz toga mogu proizići svakovrsna zla.

Zahvalnost nasuprot zavisti

Zavist je golema prepreka na putu prema liderstvu. Zavidni se ljudi ponašaju uskogrudno, neugodno, katkada čak i vrlo odbojno.

Zavist nije isto što i želja da posjedujemo onoliko koliko posjeduje naš bližnji ili da budemo nadareni kao on. Takva želja može biti zdrava i obično ukazuje na sklonost liderstvu. Zavist je nešto drugo. Ona prouzročuje ogorčenost i kivnost i obično je udružena sa željom da naškodimo bližnjemu. Zavist lako postaje otrovni napitak koji rađa mržnjom. Ona je obično posljedica kompleksa manje vrijednosti.

Zavist je plod uskogrudnosti. Zavidan čovjek uvjeren je da su zemaljska dobra (materijalna, kulturna i duhovna) ograničena te da ih stoga ne treba dijeliti s drugima.

U liderovu srcu nema mjesta za zavist. Lider živi vrlinu zahvalnosti koja je suprotna zavisti. On uvijek kaže “hvala” i nagrađuje ljudske napore.

Ako ne njegujemo vrlinu vladanja sobom, naša želja da služimo drugima ubrzo će iščeznuti i pretvoriti se u ništa. Opsjednuti žudnjom za životnim zadovoljstvima i posjedovanjem stvari, zanemarit ćemo ljude koji nas okružuju i više ne ćemo osjećati potrebu da se zanosimo uzvišenim pothvatima jer tada u nama ne će biti ničega uzvišenog i plemenitog.

Dakako, moramo naučiti reći “ne” svemu što je nisko, neplemenito i nekorisno. Ali to nije kraj cijele priče. Moramo naučiti reći “da” onome što je istinito i plemenito i upravo je to značajka koju u sebi razvijamo kada prakticiramo velikodušnost. Vladanje sobom ne samo da ne ukazuje na skučenost, uskogrudnost i puritanstvo, već je temeljni preduvjet želimo li da se naša duša razvije, da bude velikodušna.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.