Tip valjana čovjeka nije ni ‘lijevi’ ni ‘desni’, nego onaj koji Božje zapovijedi vrši!

Tip valjana čovjeka nije ni ‘lijevi’ ni ‘desni’, nego onaj koji Božje zapovijedi vrši!

“Prave i čestite ljude stvara strah Božji. A takvih treba mnogo. Vrlo mnogo ih treba i domovina i Crkva. Preko njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda”, temeljna je poruka izvanrednog govora nadbiskupa Stepinca upućenog hrvatskim studentima u ožujku 1943. godine.

Nadbiskup je započeo pričom o Diogenesu, grčkom filozofu koji je usred bijela dana sa svjetiljkom u ruci obilazio atenskim trgom i na pitanje što traži, odgovarao: «Tražim ljude!», te nastavio:

Mislite li da bi Diogenes, kad bi kojim slučajem bio danas živ i znao, što je Krist dao čovječanstvu, mislite li, da bi njegov sud bio povoljniji o današnjem čovječanstvu nego li je bio o njegovim suvremenicima? Mislim, da ne bi, nego naprotiv, bio bi sigurno mnogo stroži s obzirom na ono, što je primilo od Boga, ali i proigralo, čovječanstvo naših dana.

Sigurno je, da danas teško osjećamo nestašicu odjevnih predmeta. Teško osjećamo nestašicu hrane. Teško osjećamo nestašicu stanova. Silno osjećamo potrebu mira. Ali vjerujte mi, drage akademičarke i akademičari, ništa tako teško ne osjećamo kao nestašicu dobrih, valjanih ljudi. Jer kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bi jenjala kriza prehrane. Kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bi prestala kriza stanova. Kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bismo osjetili izobilje odjevnih predmeta. Nije problem materija, nego je problem čovjek…

Jer znate li, drage akademičarke i akademičari, znate li, kako izgleda valjan čovjek, za kojim toliko uzdišu? Za kojim uzdiše i Crkva i domovina? Tip valjana čovjeka nije ni farizej, ni carinik, nije ni mason, ni boljševik, nije ni kapitalist, ni proleter, nije ni ‘drug’ ni ‘drugarica’, ni demokrat! Nego je tip valjana čovjeka, kakva treba i očekuje kao ozebao sunce i Crkva i domovina, onaj, kojega nam predstavlja ne ljudska nego Božja mudrost riječima: ‘Boga se boj i zapovijedi njegove vrši; to je potpun čovjek’.

Eto, na tome se lomi sve! Sasvim su besmisleni i najljepši programi, prije nego se sagne ponizno glava, pa bila i najučenija, pred Stvoriteljem svijeta!…

A ako, katoličke akademičarke i akademičari, ako osobni Bog živi, kao što živi, ono nam se samo nameće pitanje: ‘Tko da se boji tebe, o kralju sviju naroda?’ I kamo drugamo nego u ludnicu spadaju svi oni, koji bi htjeli teoretski priznati Boga, a život na zemlji udesiti potpuno prema hirima svoga srca? ‘Boj se Boga!’, govori Sv. pismo. Boga se boj i zato vrši njegove zapovijedi! I nisu li mnogi i premnogi katolici krivi, da je došlo do ovoga žalosnoga stanja stvari na zemlji, do kojega je došlo? Živu tako, da ometaju rad Crkve i sramote kršćanstvo danas, kad više nego ikada osjećamo potrebu onoga kršćanstva iz apostolskih vremena, kad nije bilo ni bogataša ni siromaha, ‘ni Židova, ni Grka’, nego su svi bili ‘jedno srce i jedna duša’.

Katoličke akademičarke i akademičari! Nikada zato nije bila vaša odgovornost tako velika kao što je danas. Ako smo iskreni, moramo reći, da je staro poganstvo u poredbi s poganstvom našega doba još uvijek bilo bolje. Jer staro je priznavalo potrebu kakvih takvih bogova i oltara. Novo obožava samo sebe, sam smrad, u kojemu se valja. Staro je imalo bar neko poštivanje prema obitelji, novo pozna samo ‘druga i drugaricu’, koje slučaj privodi i razvodi kao pse. Staro je poznavalo kakvo takvo pravo, moderno pozna samo silu kao izvor svega prava.

Jer smo tako duboko pali, zato treba i izvanrednih srdaca i duša, koje će pomoći spašavati čovjeka i civilizaciju. Ali mi, dakako, gradeći samo na onom temelju, kojega je Bog označio. Treba junačkih duša! Jer ovo naše vrijeme, kako je to lijepo rekao L’Osservatore romano u jednom članku, ‘nije vrijeme redovite administracije nego izuzetak, u kojemu se zahtijeva plemenština i to radikalna, herojske geste, pa čak, ako hoćete, i ludost svetaca, pred kojim će svijet ostati zapanjen nad preobražavajućom snagom Crkve. U tim časovima velike kršćanske revnosti Duh Sveti je na poseban način budan i prisutan među nama. Zastrašujući primjer Ananije i Safire, koji su lagali Duhu Svetome, htijući se prilagoditi nekom srednjem putu, može nam svima biti tragičan znamen, da će kršćanina, koji ne zna biti kršćanin na visini, stići kazna Božja…

Prave i čestite ljude stvara strah Božji. A takvih treba mnogo. Vrlo mnogo ih treba i domovina i Crkva. Preko njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda. Zacijelit će brzo rane, koje je zadao ovaj rat. Izgradit će se brzo porušene kuće, crkve, škole i mostovi. Zavladat će opet žuđeni mir u obiteljima i cijelom narodu.

Katolički list br. 94 (1943)