Što učiniste jednome od najmanjih...

Kada sam te vidio Gospodine?

Činiš mi se toliko dalek, toliko stran, toliko neshvatljiv...

Koliko sam samo puta ljut na tebe, Kralju veliki...

Dođi, spusti se malo s trona i jednostavno budi tu... Pokraj mene...

Neshvatljiv si mi često puta... Znaš da se imam pravo ljutiti na tebe, pa to i činim bez imalo grižnje savjesti...

Hvatam se u koštac s neuhvatljivim i neshvatljivim...

Borim se... Razmišljam... Šutim... I sve se na kraju na šutnju svodi... Šutnju koja frustrira...

Hodam i nadam se da ću Ga negdje sresti... No nema ga...

Prolazim pored tolikih svakodnevnih ljudi, no moja mi bahatost ne dopušta da se zaustavim i prozborim barem jednu riječ... Jednostavno samo prolazim... Imam ja svojih briga i bez njih...

Šećem ulicama svojih sjećanja... Ma morao sam Ga negdje sresti... Pa vjernik sam... Susrećem na tim ulicama koje sam sam sagradio ljude koji su mi poznati, ljude s kojima se smijem... Ljude koji plaču sa mnom... Ljude koji me hrabre, ljude koji tješe... A Njega nigdje...

Odustajem od sjećanja. Idem u potragu.

Da Ga niste vidjeli možda? Jel' bio ovdje?

Nikakva odgovora... Samo tužne ili pak zabrinute face koje klimaju glavom dajući mi negativan odgovor... Idem dalje... Je li ovdje? Možda je barem malo svratio?

Nikakva odgovora... Samo namrgođena lica koja klimaju daju mi negativan odgovor... Ma niti ih ne zanima...

Odustajem! Neću Ga više niti tražiti. Sjedam kako bih odmorio a onda opet misli rade... I opet se vraćaju sva već spomenuta lica... Namrgođeni, tužni, zabrinuti, ljuti, oni koji me tješe, oni koji plaču sa mnom, oni koji se smiju sa mnom...

Trčim! Ne razmišljam, samo trčim... Namrgođeni, smijte se... Našao sam ga! Tužni, razveselite se! Našao sam ga! Zabrinuti, pustite brige! Našao sam Ga! Ljuti, oraspoložite se, našao sam Ga! Vi koji se smijete sa mnom, smijte se i dalje, našao sam Ga! Stanite vi koji pored kojih prolazim da prozborim s vama jer našao sam ga!

Ipak si se spustio... Ali ja nisam primjetio. Moja bahatost nije primjetila... Zato jer nije imala vremena... Vremena za tužne, vremena za zabrinute, vremena za namrgođene... Vremena za svakodnevne.

Tražeći Tebe pored Tebe sam prolazio...

Ne daj mi da više tražim Gospodine. Samo mi daj tužnih, ljutih, namrgođenih, zabrinutih, onih koje moja bahatost ne podnosi... Njih mi daj da Tebi služim... Samo budi Kralj u onima koje ja za to smatram nedostojnima... Mijenjaj onda i mene da i ja budem dostojan...