»Blaženi koji ne vidješe a vjeruju«
Ovu rečenicu Isus izgovara poslije Tomine nevjere. Riječ je o jednom od apostola
koji još jedini nije vidio uskrslog Spasitelja. I žene su ga vidjele na grobu, i dvojica
učenika na putu u Emaus, i drugi apostoli u dvorani posljednje večere; jedino on
koji je slučajno izostao nije ga vidio. Stoga je bio pomalo sumnjičav i tvrdoglavo je
zaključio: »Ne vjerujem dok ne vidim!«
Koliko Toma apostol ima prijatelja među nama? Sigurno - puno. I ja sam se to-
liko puta uhvatio upravo u tom stavu. Mi smo ljudi iskustva. Čitav život gradi se na
iskustvima. Od prvog dolaska na svijet kada vidimo da je ovaj svijet hladan i pun
opasnosti, preko prve opekotine kada smo dotakli nešto vruće... I čitav život up-
oznajemo preko opipa, vida, sluha, njuha, okusa i još drugih manje poznatih osjetila.
U određenom trenutku života, mislimo da smo već dovoljno toga iskusili, upoznali i
već u svojoj glavi imamo točno razrađen sustav po kojem funkcionira ovaj naš svijet.
Međutim, onda se najednom dogodi da nam netko priča o nečemu što je nemoguće,
o nečemu što se kosi sa svim našim životnim iskustvima. To se dogodilo s glavnim
likom današnjeg evanđelja.
Sâm možda nikada ne bi došao do vjere, ali tu intervenira sâm Gospodin Isus, te
pomaže nevjernom Tomi da postane vjeran. Kad je vidio rane na rukama i nogama,
koje su znakovi muke na križu, bacio se na koljena i uzviknuo: »Gospodin moj i
Bog moj«. Time je izrazio žaljenje radi svoje prijašnje nevjere, te je napustio svoj
dotadašnji svijet izgrađen na iskustvu i znanju da bi mogao uživati u svijetu koji mu
Blaženi će biti samo oni koji su spremni napustiti svoj stari sigurni svijet. Oni koji
su spremni ostaviti kolijevku koja ih sprečava u rastu. Ta kolijevka ponekad postaje
opasna ljuštura koja onemogućuje čovjeku iskusiti novost života.
Uskrsli Krist je novost i danas za ljude svih generacija. Samo mu je potrebno više
vjerovati. Onda nam neće biti teško otisnuti se u neizvjesnost, jer znamo da nas tamo
čeka Njegova sigurna ruka.
župnik Davor