PROSLAVA 100 GODINA OD IZGRADNJE KAPELICE SV. HELENE U SAMOBORU

[PROSLAVA 100 GODINA OD IZGRADNJE KAPELICE SV. HELENE U SAMOBORU]

U našoj župi sv. Anastazije u nedjelju, 24. kolovoza, proslavljeno je 100 godina od izgradnje i blagoslova kapelice sv. Helene. Svečano je slavlje započelo s predstavljanjem monografije koju je za ovu jubilarnu godišnjicu pripremila Bratovština sv. Helene. Nakon toga, uslijedila je svečana sveta misa koju je predslavio vlč. Krešimir Cervelin, samoborski kapelan.

U svojoj propovijedi vlč. Krešimir osvrnuo se na današnje evanđelje govoreći o težini Kristovih riječi koje nam ono upućuje:

„Draga braća i sestre, slušajući ovo današnje Evanđelje, vjerujem kako nam možda ove riječi, na prvi pogled kad ih čujemo, i to još ovako izgovore od Krista, našeg Spasitelja, sigurno padnu teško na srce. Jer uzdamo se u Božje milosrđe, doista i trebamo, ali možda ipak i ponekad zaboravimo na Božju pravednost. Volim često spomenuti riječi jednog svojeg profesora kada govorim ovoj temi -

Božja pravednost i njegovo milosrđe jedna su te ista medalja, samo što s jedne strane te medalje stoji njegova pravda, a na naličiju, odnosno s druge strane, stoji upravo njegovo milosrđe. Tako pravda i milosrđe jedno drugo ne isključuju, nego jedno drugo. Koliko god to nama ljudima, zbog naše ljudske pravednosti i našeg ljudskog milosrđa, možda ponekad bilo teško shvatljivo.

Vlč. Cervelin nastavio je govoriti o uskim vratima kroz koja treba proći kako bi se postiglo spasenje:

Ono što nam Krist govori je da upravo promislimo o tim uskim vratima. Često nam se čini pa se pitamo pitanja poput: „Ali zašto bi uopće postojala ta uska vrata kroz koja bi još i trebali proći da budemo Gospodnji? i to vrata koja se još u jednome trenutku zatvore?“. Izgleda kao da ni sam Gospodin onda ne želi da bude spasenje za svakoga, no upravo u tome, draga braćo i sestre, leži bit od današnjega evanđelja.

Mnogi će zapravo i ući kroz ta uska vrata, ali nam Gospodin želi poručiti – mogli bismo reći u današnjem modernom vremenu – da naš život nije film, da naš život nije video igrica, da nije ono nešto što se može ponoviti.

Pred kraj propovijedi samoborski kapelan progovorio je Božjoj pedagogiji, ali i o primjeru svetaca koji nas potiču na život s Kristom, pa tako i sama sveta Helena čije se vanjsko proštenje slavilo:

Poslanica Hebrejima danas govori o onome što se zove Božja pedagogija. Božja pedagogija je pedagogija uskih vrata. Poslanica kaže: „Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.“

Božja pedagogija odgaja nas uskim vratima, možda nas ponekad i prekori i ukori kako bismo znali bolje za drugi puta. Isto tako, ponekad se pitamo zašto nam je Gospodin dao tolike križeve u životu? Zašto mi baš moramo proći na ta najuža vrata za nas? A s druge strane postoje oni koji su možda i došli za daleka, nedavno povjerovali Isusu Krisu, ali za njih izgleda kao da su ta uska vrata puno, puno šira. Upravo je u tome, Božja pedagogija, ona nas odgaja svojom ljubavi. Na takav način odgaja Ljubav, zato poslanica Hebrejima nastavlja: „Bog s nama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.“

To je ono, draga braća i sestre, kako nas Bog odgaja. Vjerujem kako u svojim obiteljima i sami si možemo to vrlo dobro i vrlo lako posvijestiti. Križevi su nam dani kako bi nas odgojili, ne da zbog toga nemamo odgovora ili proklinjemo Boga zašto nam ih je dao! Za nas je stvoreno upravo tako kako treba biti. Za svakoga uska vrata, naša uska vrata, da trudeći se s Gospodinom kroz njih možemo proći.

Sveta Helena imala je tu želju – proći kroz uska vrata, pomažući drugima, zapravo upoznala Krista. Pomažući onim siromašnima, čineći djela milosrđa, pomažući prognanima – onima koji su bili u rimskom carstvu na samoj margini društva – ona je upoznala Krista. Tako je postala kršćankom, tako je onda njezin sin postao kršćaninom – postao onaj Konstantin Veliki koji onda i proglasio Milanski edikt 313. godine kojim je kršćanska vjera postala slobodna vjera u tadašnjem Rimu.

I kako se sve to dogodilo? Tako da je jedna žena bila odbačena od svoga muža – tadašnjeg cara – postala i caricom i onom koja je donijela kršćanstvo čitavome Rimskome carstvu. Ona koja je žudjela za svime što je Krist govorio, koja je žudjela za njegovim križem, a na kraju ga i pronašla i donijela u Rim kako bi ga se moglo častiti.

Zato u svetoj Heleni ogledamo primjer upravo onoga što Isus danas govori da je sapasenje za svakoga: „I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.“ To možemo postići samo ako se trudimo dobrim djelima slijediti Onoga koji je Put, Istina i Život, a tako ćemo i proći kroz uska vrata za život vječni.

Na kraju mise vlč. Krešimir je pozdravio sve i čestitao stogodišnjicu kapele u svoje, ali i u ime župnika preč. Ivice Cika. Posebno je čestitao Bratovštini sv. Helene koja brine za kapelicu, te koja je organizirala ovu jubilarnu godišnjicu, ali i ovom zgodom izdala monografiju o samoj kapeli: „Kapela sv. Helene u Samoboru“. Zahvalio je i ostalim bratovštinama i udrugama samoborskog kraja koje su se priključile ovoj velikoj proslavi te ih potakao i na daljnje uzajamno pomaganje i potporu. Pozdravio je i gradonačelnicu, gđu Petru Škrobot, koja je sudjelovala u slavlju, te da je lijepo znati da uvijek pokazuje potporu u svemu onome što radimo, činimo i slavimo kao vjernici našega grada.

Nakon mise uslijedilo je druženje i čašćenje koje je također pripremila Bratovština sv. Helene.