Posjet Vukovaru mladih župe svete Anastazije

Vukovarska bolnica, „Mjesto sjećanja“

Nakon više satne vožnje autobusom, stigli smo u Vukovar, gdje nam je prvo odredšte bila Vukovarska
bolnica. Po ulasku u bolnicu, dočekala nas je voditeljica muzeja, Nevenka Soldo, koja nas je upoznala
s povijesnom pozadinom institucije u kojoj smo se tada nalazili. Vukovarska gradska bolnica je za
vrijeme opsade Vukovara (25.08. – 18.11.1911.) postala vojna bolnica.

Najprije smo odgledali kratki dokumentarni film u kojem smo mogli čuti izjave tadašnje ravnateljice
Vesne Bosanac te radijska javljanja Siniše Glavaševića o tadašnjem stanju u Vukovaru. Mnogi su
ostali potreseni snimkama bolnice prepune ranjenika, razrušenog grada, uplakanih lica djece i
starijih. U hodnicima i sobama u kojima su nekada ležali ranjenicii, danas stoje lutke, nijemi svjedoci,
zamotane zavojima koje vjerno dočaravaju život ranjenika i osoblja koji su u podrumu boravili do
konačnog pada Vukovara. U hodniku u pločicama stoje ispisana imena svih žrtava (kako ranjenika,
tako i medicinskog osoblja) koje su u to vrijeme boravile bolnici. Zadržali smo se u sobi u kojoj
gori jedna svijeća u znak spomena na sve žrtve Vukovarske bolnice. Tamo smo se i pomolili za sve
pokojne.

Franjevački samostan sv. Fipa i Jakova

Iduće mjesto posjeta bio je franjevački samostan sv. Filipa i jakov. Najprije smo u pastoralnom
centru sv. Bono odgledali još jedan kratki dokumentarni film o Vukovaru za vrijeme rata. Potom smo
razgledali crkvu koja je još uvijek u obnovi. Tamo ne samo da su nam se prikazi stradalog Vukovara
urezali u sjećanje, nego i osakaćeni Isus, koji je bez ruke i noge pronađen u ruševinama. Taj Isus u
potpunosti prikazuje kako čovjek svoj križ i patnju ne nosi sam, te kako nas Isus ni u najtežim bitkama
ne napušta.

Ovčara

Noseći u mislima do sada viđene slike, zaputili smo se prema Ovčari koja je od Vukovara udaljena
šest kilometara. U dijelu Ovčare gdje se nalaze hangari, bio je srpski koncentracijski logor kroz
koji je prošlo mnogo zatočenika. Zloglasni hangar 15 godina kasnije pretvoren je u spomen dom
Ovčaru koji je uređen kao trajni podjsetnik na žrtve Ovčare. Na ulazu stoje zahrđala metalna vrata,
izbušena rupama od metaka i simbolično prestavljaju kraj terora, znak da više nitko neće unutra
ostati zatvoren. Na zidovima nalazi se 261 fotografija. Na fotografijama su sve redom žrtve, od kojih
je najmlađa bio mladić od 16 godina. Ispod fotografija nalaze se predmeti i osobne stvari žrtava
pronađene uz žrtve ili u njihovoj odjeći. Na podu nalazi se spirala sa svijećom u sredini ,a oko svijeće
možemo pročitati imena žrtava koja se cijelo vrijeme vrte. Spirala simbolizira vir koji je progutao
njihove živote,a svijeća svjetlo Kristovo. U spomen-domu Ovčara osjeća se jeza, suosjećanje i tuga. U
zraku i stoji jedno veliko pitanje : „Zašto?“ ,pitanje koje ćemo vjerojatno pitati uvijek. Iznad spirale
svijetli 261 svijetlo za svaku od žrtava.

Zaustavili smo se i kod spomenika Ovčara. Crni obelisk sa raspuklinom u obliku križa,a na sredini se
nalazi silueta ranjene golubice bez glave koja predstavlja simbol svih masovnih grobnica u Hrvatskoj.

Memorijalno groblje žrtvama Domovinskog rata

Komadiće priče o Vukovaru dopunjavamo na memorijalnom groblju žrtvama Domovinskog rata.
1998. godine ekshumirano je 938 tijela. Mjesto masovne grobnice nakon ekshumacije obilježeno je
postavljanjem 938 bijelih mramornih križeva. Na središtu groblja nalazi se spomenik u obliku križa
čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini
spomenika upaljen je vječni plamen. Ovdje smo se ,nakon što smo posjetili grob Blage Zadre, pomolili
za sve pokojne.

Na kraju smo posjetili još i Trpinjsku cestu („groblje tenkova“), spomen dom hrvatskih branitelja, te
Vodotoranj, simbol otpora u Domovinskom ratu.

Nakon što smo obišli mjesta bitna za očuvanje Vukovara u sjećanju, izmoreni od putovanja i hodanja,
odmorili smo se uz prirodu, jelo, životinje i glazbu u Tordincima, tj. u restoranu „Acin salaš“.

Nakon ručka zaputili smo se u Đakovo gdje nas je pred katedralom dočekao bogoslov koji je bio
veoma susretljiv i spreman da nasm ispriča ponešto o veoma prostranoj Đakovačkoj katedrali sv.
Petra. Nakon razgledavanja katedrale, zaputili smo se u obližnju kapelicu gdje smo proslavili sv. Misu.

Nakon mise još smo se kratko zadržali družeći se u Đakovu,a zatim smo krenuli kući. Iako smo u busu
vrijeme proveli u veselim i radosnim trenutcima druženja, priča o Vukovaru bila je cijelo vrijeme uz
nas. Svjesni činjenice da stradanje Vukovara nikada ne bi trebalo prepustiti zaboravu, vratili smo se u
Samobor.