Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu u petak 27. ožujka 2020.
Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu u petak 27. ožujka 2020.
Evanđelje: Marko 4, 35-41
Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko.” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako
već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale
valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu:
“Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru:, “Utihni!
Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako
nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i
more pokoravaju?”
„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se
spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim
životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na
svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore.
Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana
i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali
istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj
lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r.
38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.
Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje.
Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno.
I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada
vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se
učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).
Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s
Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No
pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš:
misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna
od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za
mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije
više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.
Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo
gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili
da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici.
Oluja je razotkrila sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ;
sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti
korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za
suočavanje s protivštinama.
S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek
zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena)
zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi
se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom
brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili
smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima,
nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i
našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati
zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo
tebe: „Probudi se Gospodine!“.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru
koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi
i uzdamo se u Te. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni
svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme
izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a
što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega
života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj
pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su
dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne
predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši
životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na
naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez
sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i
medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga
reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko
ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo
i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je
onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego
suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama
pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu
gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za
dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno
spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci
zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On
pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je
snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u
naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.
Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva
nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost,
podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da
probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo
kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i
zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u
kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih
stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin
nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima
koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo
stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali
nadu.
Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena,
napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo
dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se
otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike
gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili
nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji
nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto
snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o
Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke
Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje
grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi
svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera
slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još
jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo
Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).