Moje zavjetno hodočašće pješica Majci Božjoj Bistričkoj

Kao djevojka gotovo svake godine hodočastila sam pješice Majci Božjoj Bistričkoj. Kada sam se udala to više nije bilo u mojoj mogućnosti. Brzo su stigla dječica, pa sam jedne godine imala malu bebu, druge dojila i tako se naredale obaveze...Ove godine se nekako sve lijepo poklopilo, pa sam s velikom željom odlučila ići na ovo hodočašće. Par mjeseci prije samog hodočašća tu svoju želju objavila sam svom suprugu. No njegov odgovor je bio negativan. Prisjetio me kakvu imam dijagnozu nogu s proširenim venama i kako sam radi liječnikovih sumnji da bi mogla dobiti trombozu ležala prije poroda u bolnici i primala injekcije za razrijeđivanje krvi. Kako sam po prirodi tvrdogava bez obzira na njegovo mišljenje, ja sam odlučila da idem. U meni je bilo nešto jače od bolesti mojih nogu. Iako nisam neki sportski tip, ništa me ne može prisiliti na tjelovježbu iako bi i trebala radi zdravlja i viška kilograma, ja sam dva mjeseca pred hodočašće počela vježbati da barem malkice steknem kondiciju za taj put. Jedino me moj susret s Gospom mogao prisiliti na vježbu. Iako još češćim odgovaranjem od hodočašća supruga i majke koja ima istu dijagnozu bolesti nogu svakim danom sam sve više čeznula za tim hodočašćem.

Tri tjedna prije ovog puta, hodočastila sam autobusom Majci Božjoj Trsatskoj. Dok sam se uspinjala Trsatskom kalvarijom moleći križni put, odjeknule su u meni Isusove riječi: " Ako i ne izdržiš ili ne možeš doći do kraja do svoga cilja, ne boj se poraza i osuda drugih zbog toga, ja sam i onda uz tebe i s tobom". Te riječi su bila moja konačna odluka :” Dolazim Ti Majčice pješice”. Večer prije mog hodočašća Gospodin me stavio na veliku kušnju. Nešto osobne naravi, pa ne bi o tome u ovom tekstu. No kada sam trebala poći na put uvidjela sam i razlog te kušnje. Gospodinu sam samo vapila da mi oprosti na mojoj nevjeri spram Njemu. Prije samog polaska pri izlasku iz kuće blagoslovila sam svetom vodom svoje noge i radosna krenula do svoje župne crkve. Župnik Branimir podijelio nam je blagoslov i ispratio nas na put. Prolazeći kroz selo Farkaševec već na početku mog hodočašća, Bog mi šalje jasan znak. Bila sam u sredini procesije. U jednom trenutku pogled mi skrene do mojih nogu i na pločniku ugledam metalni križ sa Isusom na njemu. Podigla sam ga i uzela u ruke i začula jasan glas:" Ivana, daj već jednom prihvati svoj križ i kreni za mnom". Uvauu, Isuse kako si pogodio da se stalno bunim, mrmljam, prigovaram na svoje svakodnevne križeve??? I baš si meni dao da vidim taj križ na podu od svih hodočasnika ovoga puta, a prošlo ih je pored njega njih 100­tinjak. Mojoj sreći nije bilo kraja zbog te spoznaje. Osjetila sam pritom da me Bog neizmjerno voli. Nosila sam taj križ cijelo vrijeme uz sebe i svaki čas držala bi ga u ruci i provjeravala da mi ne nestane. Naravno kao svaka žena od silnog ushićenja svima koje sam poznavala morala sam to reći. Sada još bolje razumijem zašto je Bog poslao baš žene na Isusov grob u jutro Uskrsa.

Hodali smo 15­ak sati, stajali i molili na postajama,razmišljali o plodovima Duha Svetoga...Kroz cijelo hodočašće ja nisam osjetila posebnu težinu, bol u svojim bolesnim nogama. Iako sam dobila osam manjih žuljeva i jedan veliki, krvavi, no meni to nije predstavljalo nikakav teret. Radosno sam koračala, pjevala, slavila i hvalila Gospodina, razgovarala s ljudima i svaki čas u strelovitoj molitvi zahvaljivala Bogu i Mariji za sve! To je zaista čudo što se te noći sa mnom dogodilo. I sada kad sabirem dojmove puta mogu sa sigurnošću reći da to nisu bile moje bolesne noge koje su izdržale taj težak put, nego, to je bio sam Duh Sveti koji me svojim povjetarcem nosio do moje Majčice. Kada sam bila tik do cilja ,samo sam si jedno pitanje postavljala:" Čime sam ja to zaslužila , da tako težak put prođem bez poteškoća i sa takvom lakoćom? “ Ja koja sam nevjerna službenica Gospodinova, grešna ,nedostojna, koja non stop nešto mrmlja i tuži se na svaku sitnicu? Zapravo osjetila sam koliko me Bog voli i prihvaća takvu kakva uistinu i jesam. Kada sam u procesiji ulazila u svetište, kleknula sam pred Gospu i klečeći zahvaljivala, srcem plakala od radosti, moja nutrina je bila puna milosti koju sam tijekom ovog puta primila. Kažu da je hodočašće teže ako imaš zahtjevniju nakanu s kojom ideš Gospi, no kod mene nije bio to slučaj. Ja sam svoje nakane nabrajala do"beskonačnosti",da me već i bilo sram pred Gospom od silnih prošnji. No unatoč mojim da li zahtjevnim ili ne zahtjevnim nakanama, to samo Ona zna, ja sam došla k svojoj Majčici bez poteškoća. Zar to zaista nije čudo? Nikada neću moći dovoljno zahvaliti Bogu na spoznaji koju mi dao da Ga mogu ljubiti, prepoznati u svakodnevnim stvarima, u ljudima koje mi stalno šalje na put. I danas kada naiđem na nešto što mi je mrsko učiniti, uzmem onaj križ koji sam našla na svom hodočašću, pogledam raspetog Isusa i opet Mu iznova obećam: "Isuse, evo me prihvaćam svoj križ, čini sa mnom što je volja Tvoja.

I završila bi ovo svjedočanstvo riječima koje na neki način mogu potvrditi ovo sve izrečeno. U nedjelju sam stigla sa svojom obitelji ponovno na Mariju Bistricu i kako smo molili križni put, na trećoj postaji Isus pada prvi put pod križem, snažno su u meni odjeknule riječi koje je svećenik molio: "Kada je duh jak tada je i tijelo jako i može izdržati". To je ono što se meni dogodilo na ovom hodočašću. Sada u mojem životu nastupa ono najvažnije: "Prihvatiti svoj križ i ići za i sa Isusom". Daj mi Bože jakosti i ustrajnosti da to mogu i sprovesti i izdržati.

EVO ME JEDNOM JOŠ, TU KRAJ TEBE BLIZU DA ČUJEM TVOJ GLAS.

SVAKU RIJEČ MOJE MOLITVE , BEZ OBZIRA KOLIKO DALEKO SAM.

I NA TVOJIM RUKAMA....

JA ĆU OTVORITI SRCE I REĆI DA VOLIM TE,

JER DUŠI MOJOJ TOLIKO SI POTREBAN.

JEDINO ŽELIM U TVOJOJ PRISUTNOSTI OSTATI ZAUVIJEK,

JER TI SI PREDIVAN BOG!