Zatvorimo oči. Zamislimo se. A onda i zapitajmo: Tko je On za nas? Što predstavlja Bog u našem životu?

Iako se govori kako je ovo vrijeme velikih sloboda, zapravo živimo u vremenu velikoga straha. Prisutan je strah od života, strah od preživljavanja, strah od katastrofa... Izgleda vrlo teško, no samo trebamo pustiti Gospodina da nas oslobodi tih strahova,  da nas vodi u toj slobodi koju nam je On sam darovao. Kako?

Bog računa s tobom!

Isus ima dvije želje kada baci pogled na svakoga od nas. Jedna je da ga pustimo u svoj život, a druga je da idemo po svijetu i širimo ono što nam je darovao, što nam je On poklonio - Njegovu riječ! Gospodin je taj koji s tobom računa, želi da budeš Njegov svjedok, da prenosiš Njegovu Istinu. I, budući da nam je poslan da život u izobilju imamo, na nama je da Mu odgovorimo. Naš je zadatak da budemo svjedoci i prenosioci Njegovih djela, riječi i čudesa. I tu Istinu, mi mladi, trebamo prenositi od svoje obitelji  do društva, prijatelja - onih bližih i daljih, u školama ili na fakultetima, kako bi u skoroj budućnosti mogli biti svjedoci takvoga života u bračnom, obiteljskom životu ili naravno svećeničkom/redovničkom životu.

Hoćeš li Mu otvoriti vrata?

Nakon što su razapeli Isusa, učenici su se zbog straha od Židova zatvorili i skrivali iza zatvorenih vrata. Ali uvečer onoga istoga dana, prvog u tjednu, Isus im dolazi na vrata riječima: “Mir vama!“. A sada Ga vi zamislite na vratima svoje sobe ili nekog svog djelića kuće gdje Ga najčešće u tišini potražite i zazovete. To nisu samo vrata naše sobe, nego i vrata našeg života, vrata našeg srca. Jesi li Mu otvorio ta vrata? Iskreno i potpuno? Sa čežnjom za Njim koja proizlazi iz slabosti? Sigurno postoji još puno prostora gdje Ga ne puštamo, gdje Mu ne dozvoljavamo pristup. A On nas toliko ljubi da nam daje slobodu da mi sami odlučujemo. I nakon svega, On još uvijek uporno stoji na vratima i čeka naš poziv. Naš znak da je dobrodošao, da nam je potreban, da nas podigne iz grijeha i da nam oprosti, da nas razveseli, da nam ponovno vrati nadu. A koliko li često samo okrenemo glavu ili smo sputani i poljuljani poput Tome? Kada Toma dodirne Isusove rane, kada napokon shvaća  i povjeruje - on jednostavno pada s nogu i govori: “Gospodin moj i Bog moj!“ 

Naravno, uvijek postoji i mogućnost Judina poljupca. Zato se ne zaboravimo zapitati jesmo li mi možda izdajnička Crkva? Jesmo li mi iznevjerili Isusa, jesmo li Mu radili iza leđa čineći sitna djela grijeha kojima se odvajamo od Njegove prisutnosti? To je ono kada izađemo iz crkve, a odmah na prvom koraku učinimo nešto protiv Njegove volje, nešto što probada samo Njegovo srce. Nemojmo biti licemjerni i dvolični, lašci i prevaranti. Nemojmo živjeti dvostruke živote u kojem Isusa ljubimo s jedne strane, a u drugoj Mu okrećemo leđa. Prije svega, nemojmo lagati sami sebe.

Bacimo Mu se u zagrljaj

Stoga, donesimo ODLUKU ovog trena, odluku da puštamo Gospodina u svoj život jer On je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Svatko od nas treba zapeti, počevši već od danas, te u svojoj svakodnevnici sebi osigurati veselje i sreću izvršavanjem svojih obaveza. Zato se uzdajmo u Gospodina i ne budimo lijeni u svakodnevnom izvršavanju svojih zadataka. Odluči već danas da ćeš se vrijedno i uporno truditi kako bi se izborio/la za svojih pet minuta kojih će ti Gospodin vratiti u slavi. Njemu je stalo do nas, što nam pokazuje kada kleči pred apostolima i pere im noge. I onda, svaki put kada ti je teško, u danima tuge i nesreće, u danima razočaranja i sumnja, pa čak i u danima nevjere, znaj da je On uvijek s tobom. Tada se sjeti Tominih riječi i znati ćeš da se imaš u koga pouzdati. Tek tada ne posustaj, nego budi ustrajan! On nikada ne diže ruke od nas i baš zato Njegovo srce, Njegov pogled, Njegove rane trebaju biti naša snaga, naše napajanje za svakodnevicu.

Ne bojmo se Krista, otvorimo Mu se i raširimo Mu vrata svoga srca! Ne bojmo se zaplakati pred Gospodinom, ne bojmo se dopustiti Mu ulazak jer nas obogaćuje i od nas čini komadić stijene na kojoj gradi svoju Crkvu. Njemu je jako stalo da Ga prepoznaš, da ga susretneš i pustiš u svoje srce. I onda ćeš, dragi prijatelju, vidjeti veselje kada te, kao Petra pita: „Ljubiš li me?“ Od sreće ćeš biti iskreno ganut i radostan jer je On tu s tobom. Zato Mu i odgovorimo baš kao što i pjesma kaže: „U Tvome srcu ima mjesta za ljude sve, jer došao si svima, svi da te zavole“. Recimo Mu - da, Isuse, puštam Te u svoj život, puštam Te u svoje srce. Pokažimo i mi da je i nama stalo do Njega te Mu se bacimo u zagrljaj, jer On je jedini Kralj raširenih ruku i otvorena srca.