Mnogo je službi koje se u samostanskoj zajednici raspoređuju kako bi zajednica mogla živjeti i napredovati. Nezahvalno je uspoređivati i vagati težinu napora i odgovornosti između pojedinih od njih. U svakoj se dužnosti redovnik može posvetiti ako je prihvati s radošću, ponizno i spremnom poslušnošću. Ipak se po samostanima smatralo da je služba prosjačenja jedna od najtežih. Upravo je taj posao obavljao fra Ante za vrijeme svoga boravka u splitskom samostanu. Najprije je obilazio gradom i po kućama prosio hranu. U jesen je skupljao mošt i ulje po splitskoj okolici, po Dalmatinskoj zagori skupljao je jaja i druge seljačke proizvode. Kasnije mu je povjereno skupljanje novčane pomoći za izgradnju kapucinskih crkava. Skupljao je gdje god je stigao po hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i čak u dalekoj Vojvodini. Posao nimalo lak, obijati tuđe pragove, biti odsutan iz svoga samostana više od pola godine i, što ipak traži najviše truda, ponižavati se i moliti trpeći česte prigovore. Ono što je drugoj braći izgledalo teško, on je s ljubavlju prihvatio. To ne znači da njemu nije bilo teško, dapače, u starosti je jednom izjavio: “Bilo je jako teško i ja ne bih nikom poželio takav posao.” Međutim, tu se fra Ante pokazao pravim sinom sv. Franje. Poznato nam je da je sv. Franjo bio strog prema fratrima koji su odbijali ići prositi.

Jednoga je dana fra Ante pošao skupljati milostinju po Omišu i navratio u kuću dobroga samostanskog prijatelja Jerka Škrivanića. To je bio poslovan čovjek koji je uspješno trgovao i rado pomagao kapucine. Fra Ante je bio vrlo gostoljubivo primljen. Sjeo je uz domaćina da kratko predahne i onako spontano zapalio cigaretu. Nije to bilo ništa neobično za Ličanina. U svom rodnom selu Razbojine, gdje se rodio 23. ožujka 1901. godine, naučio je mali Mile, kako mu je bilo krsno ime, da je to nešto posve normalno. Često mu je kao kapucinu, za vrijeme prosidbe, nakon naporna puta ili prilikom odbijanja i prigovaranja, kratak odmor uz cigaretu veoma dobro došao.

Ovoga puta doživio je iznenađenje. Onako na lijep, prijateljski način reče mu domaćin: “Fra Ante, ja ipak ne mogu nešto kod vas razumjeti. Vi ste tako požrtvovan, pobožan i vrijedan. Iz ljubavi za Boga ste ostavili kuću, roditelje, braću, sestre i svoj kraj, a ne možete ostaviti taj smrad – pušenje. Kako se pred ljudima ne stidite te svoje slabosti?” Fra Ante je ostao zamišljen i potresen, ali i veoma zahvalan domaćinu Jerku. Nakon toga posjeta otišao je u crkvu i molio pred Presvetim da mu pomogne nadvladati tu slabost. Tada je stvorio odluku kako nikada više neće pušiti i ustrajao je u tome do konca.

Sigurno mu je u tome pomogao stav istinite poniznosti koju je fra Ante u sebi gajio još od mladih dana. Jednom je kao novak, zanesen za strog pustinjački život i zbunjen pred pitanjima duhovnoga života, pobjegao iz samostana. Kad se nakon dva mjeseca vratio, uvidio je kako je bolje biti poučljiv i ponizno je prihvaćao svaki savjet, svaki posao trudeći se što bolje ga obaviti. Nije mu bilo teško premjestiti se iz jednoga samostana u drugi, obavljati različite dužnosti. Sve ih je obavljao s jednakom ljubavlju. Osobito je to posvjedočio u 34 godine vjerna služenja u samostanu u Rijeci gdje je obavljao službu sakristana i vratara. Uvijek nasmijan i vedar, sretan ako nekome može pomoći i uslužiti ga. Na sebe je posve zaboravio, nije imao vremena misliti na svoje zdravstvene tegobe. Smatrao je sebe nedostojnim ičije pažnje. Kad mu je otac provincijal naredio da opiše svoj život, fra Ante  je napisao: “Ovu svoju povijest napisao sam po izričitom nalogu provincijala, inače mi ne bi nikad došlo ni na kraj pameti ovakvoga što pisati, jer sam uvjeren, da nisam vrijedan da itko za mene zna ili što čuje o meni.”

Fra Ante je pri kraju zemaljskog života dosta trpio. Devet puta morao je biti operiran. Kad više nije mogao riječi progovoriti, govorio je svojim blagim vedrim očima koje su zračile puninom Duha Svetoga. Na koncu su se i oči zaklopile. U agoniji se fra Ante jako često križao. To mu je bilo posljednje što je učinio. Preminuo je 25. studenog 1981. godine. Njegovi se posmrtni ostaci nalaze u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Tko je sluga Božji fra Ante Tomičić?

Fra Ante Josip Tomičić rođen je 23. ožujka 1901. godine u selu Razbojine u župi Ričice u Lici kao jedno od dvanaestoro djece roditelja Ivana i Ane. Na krštenju je dobio ime Josip. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret dogodio mu se 17. siječnja 1917. godine kad mu je u ruke došla rukom pisana knjižica “San Blažene Djevice Marije” u kojoj je otkrio Božje milosrđe. Poslije je nabavio Novi zavjet u kojemu su ga posebno dirnule Isusove riječi: “Nema ga tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.” U kapucinski samostan ušao je 1919. u Varaždinu gdje je godinu dana kasnije počeo novicijat i položio prve redovničke zavjete 1921. godine. Iz Varaždina je bio prebačen u Karlobag, pa u Split gdje je 11. veljače 1925. položio svečane redovničke zavjete. Tijekom 22 godine pješačio je cijelom Hrvatskom proseći milostinju za svoju subraću, za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao u svome putu. U Rijeku je došao 5. rujna 1947. i ostao do 25. studenoga 1981. godine kada je na glasu svetosti blago preminuo u Gospodinu.

Molitva za dobivanje milosti po zagovoru fra Ante Tomičića

Oče nebeski,
ti si slugu svoga fra Antu Tomičića,
franjevca kapucina, uresio poniznom dobrotom,
požrtvovnom susretljivošću, iskrenom pobožnošću,
a nadasve, mudrošću koju Bog otkriva malenima.

Daj da se poput njega natječemo
u ljubavi prema Tvome Sinu,
našem Gospodinu Isusu Kristu
i njegovoj presvetoj Majci Mariji.
Daj da svi mi budemo njegova braća i sestre,
kao što je on htio biti brat svih nas.

Molim te, da mi po zagovoru sluge svoga, udijeliš milost…

A njega, slugu svoga fra Antu,
udostoj se proslaviti slavom svojih blaženika.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE

"> Sluga Božji fra Ante Tomičić – prosio za samostan, a radi Boga odrekao se i svog posljednjeg poroka - Župa sv. Anastazije - Samobor

Sluga Božji fra Ante Tomičić – prosio za samostan, a radi Boga odrekao se i svog posljednjeg poroka

Sluga Božji fra Ante Tomičić – prosio za samostan, a radi Boga odrekao se i svog posljednjeg poroka

Mnogo je službi koje se u samostanskoj zajednici raspoređuju kako bi zajednica mogla živjeti i napredovati. Nezahvalno je uspoređivati i vagati težinu napora i odgovornosti između pojedinih od njih. U svakoj se dužnosti redovnik može posvetiti ako je prihvati s radošću, ponizno i spremnom poslušnošću. Ipak se po samostanima smatralo da je služba prosjačenja jedna od najtežih. Upravo je taj posao obavljao fra Ante za vrijeme svoga boravka u splitskom samostanu. Najprije je obilazio gradom i po kućama prosio hranu. U jesen je skupljao mošt i ulje po splitskoj okolici, po Dalmatinskoj zagori skupljao je jaja i druge seljačke proizvode. Kasnije mu je povjereno skupljanje novčane pomoći za izgradnju kapucinskih crkava. Skupljao je gdje god je stigao po hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i čak u dalekoj Vojvodini. Posao nimalo lak, obijati tuđe pragove, biti odsutan iz svoga samostana više od pola godine i, što ipak traži najviše truda, ponižavati se i moliti trpeći česte prigovore. Ono što je drugoj braći izgledalo teško, on je s ljubavlju prihvatio. To ne znači da njemu nije bilo teško, dapače, u starosti je jednom izjavio: “Bilo je jako teško i ja ne bih nikom poželio takav posao.” Međutim, tu se fra Ante pokazao pravim sinom sv. Franje. Poznato nam je da je sv. Franjo bio strog prema fratrima koji su odbijali ići prositi.

Jednoga je dana fra Ante pošao skupljati milostinju po Omišu i navratio u kuću dobroga samostanskog prijatelja Jerka Škrivanića. To je bio poslovan čovjek koji je uspješno trgovao i rado pomagao kapucine. Fra Ante je bio vrlo gostoljubivo primljen. Sjeo je uz domaćina da kratko predahne i onako spontano zapalio cigaretu. Nije to bilo ništa neobično za Ličanina. U svom rodnom selu Razbojine, gdje se rodio 23. ožujka 1901. godine, naučio je mali Mile, kako mu je bilo krsno ime, da je to nešto posve normalno. Često mu je kao kapucinu, za vrijeme prosidbe, nakon naporna puta ili prilikom odbijanja i prigovaranja, kratak odmor uz cigaretu veoma dobro došao.

Ovoga puta doživio je iznenađenje. Onako na lijep, prijateljski način reče mu domaćin: “Fra Ante, ja ipak ne mogu nešto kod vas razumjeti. Vi ste tako požrtvovan, pobožan i vrijedan. Iz ljubavi za Boga ste ostavili kuću, roditelje, braću, sestre i svoj kraj, a ne možete ostaviti taj smrad – pušenje. Kako se pred ljudima ne stidite te svoje slabosti?” Fra Ante je ostao zamišljen i potresen, ali i veoma zahvalan domaćinu Jerku. Nakon toga posjeta otišao je u crkvu i molio pred Presvetim da mu pomogne nadvladati tu slabost. Tada je stvorio odluku kako nikada više neće pušiti i ustrajao je u tome do konca.

Sigurno mu je u tome pomogao stav istinite poniznosti koju je fra Ante u sebi gajio još od mladih dana. Jednom je kao novak, zanesen za strog pustinjački život i zbunjen pred pitanjima duhovnoga života, pobjegao iz samostana. Kad se nakon dva mjeseca vratio, uvidio je kako je bolje biti poučljiv i ponizno je prihvaćao svaki savjet, svaki posao trudeći se što bolje ga obaviti. Nije mu bilo teško premjestiti se iz jednoga samostana u drugi, obavljati različite dužnosti. Sve ih je obavljao s jednakom ljubavlju. Osobito je to posvjedočio u 34 godine vjerna služenja u samostanu u Rijeci gdje je obavljao službu sakristana i vratara. Uvijek nasmijan i vedar, sretan ako nekome može pomoći i uslužiti ga. Na sebe je posve zaboravio, nije imao vremena misliti na svoje zdravstvene tegobe. Smatrao je sebe nedostojnim ičije pažnje. Kad mu je otac provincijal naredio da opiše svoj život, fra Ante  je napisao: “Ovu svoju povijest napisao sam po izričitom nalogu provincijala, inače mi ne bi nikad došlo ni na kraj pameti ovakvoga što pisati, jer sam uvjeren, da nisam vrijedan da itko za mene zna ili što čuje o meni.”

Fra Ante je pri kraju zemaljskog života dosta trpio. Devet puta morao je biti operiran. Kad više nije mogao riječi progovoriti, govorio je svojim blagim vedrim očima koje su zračile puninom Duha Svetoga. Na koncu su se i oči zaklopile. U agoniji se fra Ante jako često križao. To mu je bilo posljednje što je učinio. Preminuo je 25. studenog 1981. godine. Njegovi se posmrtni ostaci nalaze u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Tko je sluga Božji fra Ante Tomičić?

Fra Ante Josip Tomičić rođen je 23. ožujka 1901. godine u selu Razbojine u župi Ričice u Lici kao jedno od dvanaestoro djece roditelja Ivana i Ane. Na krštenju je dobio ime Josip. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret dogodio mu se 17. siječnja 1917. godine kad mu je u ruke došla rukom pisana knjižica “San Blažene Djevice Marije” u kojoj je otkrio Božje milosrđe. Poslije je nabavio Novi zavjet u kojemu su ga posebno dirnule Isusove riječi: “Nema ga tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.” U kapucinski samostan ušao je 1919. u Varaždinu gdje je godinu dana kasnije počeo novicijat i položio prve redovničke zavjete 1921. godine. Iz Varaždina je bio prebačen u Karlobag, pa u Split gdje je 11. veljače 1925. položio svečane redovničke zavjete. Tijekom 22 godine pješačio je cijelom Hrvatskom proseći milostinju za svoju subraću, za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao u svome putu. U Rijeku je došao 5. rujna 1947. i ostao do 25. studenoga 1981. godine kada je na glasu svetosti blago preminuo u Gospodinu.

Molitva za dobivanje milosti po zagovoru fra Ante Tomičića

Oče nebeski,
ti si slugu svoga fra Antu Tomičića,
franjevca kapucina, uresio poniznom dobrotom,
požrtvovnom susretljivošću, iskrenom pobožnošću,
a nadasve, mudrošću koju Bog otkriva malenima.

Daj da se poput njega natječemo
u ljubavi prema Tvome Sinu,
našem Gospodinu Isusu Kristu
i njegovoj presvetoj Majci Mariji.
Daj da svi mi budemo njegova braća i sestre,
kao što je on htio biti brat svih nas.

Molim te, da mi po zagovoru sluge svoga, udijeliš milost…

A njega, slugu svoga fra Antu,
udostoj se proslaviti slavom svojih blaženika.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE