Susret hrvatske katoličke mladeži
Susret hrvatske katoličke mladeži
Polazak za Sisak bio je zakazan u subotu ujutro i naše je druženje počelo molitvom i Božjim blagoslovom koji su ispunili naša srca puna uzbuđenja jer je napokon stigao i taj dan. Bili smo svjesni i znali smo kamo idemo, ali ni u snu nismo mogli znati kakvo nas predivno i veličanstveno iskustvo čeka, koje, sigurni smo, nikada nećemo zaboraviti. Nakon svega sat, sat i pol vremena stigli smo u Sisak i imali što vidjeti: rijeke mladih ljudi, punih nade i vjere s osmjehom na licu slijevale su se prema središtu Siska, našeg grada domaćina.
Toliko šarenih majica, toliko različitih zastava, a svi samo s jednom željom – da budemo zajedno i veličamo i slavimo Boga našega! Euforija i uzbuđenje munjevito se proširilo ulicama grada, a pjesma se mogla čuti u svakom kutku. Svaka je župna zajednica dobila i po dvoje volontera koji su bili naši vodiči tijekom boravka u Sisku. Naši su se zvali Mihael i Zvonimir i želimo ih pohvaliti i još jednom im zahvaliti na predivnom gostoprimstvu, strpljivosti i pomoći koju su nam pružili. Nakon odmora od puta, koji smo proveli u laganom razgledavanju grada, stiglo je vrijeme za stvaranje povorke. Razgledavanje grada bilo je vrlo poučno i zabavno, a domaćini su se trudili i davali ono najbolje od sebe, ali povorka je nešto što je i najveće skeptike ostavilo bez riječi. Pokušajte samo zamisliti...
Ogromno mnoštvo mladih iz svih krajeva naše domovine Hrvatske, pa i izvan njenih granica, stoji u jednoj povorci u kojoj smo svi jednaki, u kojoj svi pjevamo stihove iste pjesme, u kojoj svi hodamo prema jednom cilju, u kojoj svi hodamo u svjetlosti i prema svjetlosti... I mi smo bili dio te povorke, kao jedna župna zjednica, kao prijatelji koji zajedno uživaju u svojem prijateljstvu i ljubavi. Kad je povorka stigla do mjesta na kojem će se održati Sveta misa, sjeli smo na naše deke i vreće. Radosno smo shvatili da se ostvarilo ono što smo dugo iščekivali:“Evo nas! Hodali smo u svjetlosti i sada u toj svjetlosti jesmo!“ Pjesma, smijeh, ljubav i veselje širilo se zrakom kao opojan miris najljepšeg osjećaja na svijetu, a to je zajedništvo, spoznaja da nisi sam. Upoznavanjima, pozdravljanjima i razmjenjivanjima iskustava nije bilo kraja. Domaćini su organizirali i program kako bi nas što bolje upoznali s njima samima i njihovim gradom. I tako je druženje teklo i nastavilo se na Svetoj misi koju ćemo zasigurno s oduševljenjem pamtiti.
Trideset tisuća mladih u miru, meditaciji i s otvorenim srcima za Božju riječ slušalo je misno slavlje koje je premalo nazvati veličanstvenim. Pokušat ćemo, koliko možemo, riječima dočarati što smo osjećali... Sunce je već pomalo bilo na zalazu, ali su nas njegove zrake dodirivale poput najnježnijeg dodira mekog perja, a vjetrić je puhao kroz našu kosu kao da nas sam Veliki Otac dodiruje po glavi. Svećenici su stajali na pozornici i držali misu, a mi smo stajali u tom mnoštvu u kojem su sve razlike nestale i u kojem nije bilo galame ni vike, samo mir, onaj pravi, istinski mir. Znali smo da je sve ovo upravo radi nas, radi mladih ljudi koji čine katoličku zajednicu. I kako da se ne osjećaš najvažniji na ovom svijetu, kako da ne budeš sretan i ponosan kada znaš da je ovo predivno druženje upravo zbog tebe i tvojih prijatelja, tvoje katoličke mladeži?! Nakon završetka mise došlo je vrijeme da se raspodijelimo po obiteljima. Kasnije, kada smo razgovarali, svi smo imali gotovo identičan komentar: „Naši su domaćini bili najbolji!“ Gostoprimstvo i dobrodošlica kakvu smo dobili, ostavili su nas bez riječi...
Ne znamo što je bilo ljepše, večera, doručak, druženje s obiteljima ili nedjeljne Svete mise koje su se održavale u župama Sisačke biskupije. Mi smo ostali u centru Siska i našu je misu predvodio prečasni biskup sisački Vlado Košić. Nakon mise smo mu se, s ostalim župama koje su ostale u Sisku, predstavili. Nakon ručka s obiteljima, ispijenih kavica te druženja i igranja s djecom, došlo je vrijeme povratka kućama. S novim iskustvima i neopisivom radošću zaputili smo se u Samobor, a naš nas je kapelan Mario odlučio odvesti do Starog grada u Sisku. Sreća je tada bila još veća jer smo znali da našem druženju još nije kraj. Razgledavanjem Starog grada i veselim raspoloženjem oprostili smo se od Siska.
Sjedeći u autobusu i razmišljajući o događajima sa susreta te razmijenjujući međusobno lijepa iskustva, stigli smo u Samobor, stigli smo doma. I iako je susret službeno završio, za nas ništa nije bilo gotovo, za nas je to bio novi početak. Svjetlost s kojom smo hodali u Sisku ponijeli smo u naše kuće, u naš grad Samobor i u našu Župu sv. Anastazije gdje ju čuvamo i njegujemo da bi smo u njoj nastavili hodati zauvijek...
Mladi Župe sv. Anastazije